Stolperstein u Zagrebu

“Osoba je zaboravljena onda kad je zaboravljeno njezino ime”, kaže Talmud, a citira ga Gunter Demnig, njemački umjetnik koji od 1992. godine širom Europe, ali i u svijetu, u pločnike ispred zadnjih adresa na kojima su živjele žrtve nacizma, ugrađuje kamene spoticanja (njemački Stolpersteine) – male mjedene pločice u znak sjećanja na njih. Na njih se prolaznik ne može doista fizički spotaknuti, no može srcem i umom, jer svaki je ovaj kamen mali spomenik odvedenim i pogubljenim, nestalim Židovima, Romima i drugim manjinama, političkim protivnicima nacizma, homoseksualcima, Jehovinim svjedocima, te žrtvama eutanazije okrutnog nacističkog režima. Veličine deset puta deset centimetara, pločice nose ime i prezime žrtve, datum rođenja i sudbinu: interniranje, samoubojstvo, progonstvo ili u većini slučajeva, deportaciju i ubojstvo. Na svakoj piše “Ovdje je živio…” odnosno “Ovdje je živjela…”, simbolično vraćajući žrtvu njenoj kući.

Nakon Rijeke, u kojoj su prve pločice postavljene 2013. godine u spomen na Eugenija Lipschitza i Gianettu Lipschitz, Židove odvedene iz Starčevićeve ulice, prvih 20 „kamena spoticanja” u 2020. godini postavljeno je u Zagrebu. Kameni su ugrađeni u pločnike užeg centra grada, na adresama s kojih su u smrt odvedene žrtve nacizma i ustaškog terora. Zagreb se time priključio ostalim metropolama Europe u kojima je, kao i u manjim mjestima, dosad ugrađeno preko 100 000 Stolpersteine. Kameni spoticanja komemoriraju sve žrtve nacionalsocijalizma, one umorene u Auschwitzu i drugim koncentracijskim logorima kao i one preživjele.

Centar je zajedno sa zakladom STIFTUNG-SPUREN Gunter Demniga postavio 86 zagrebačkih kamena spoticanja uz podršku brojnih partnera. Nažalost, zbog pandemije COVID-19 za vrijeme postavljanja prvih 20 kamena spoticanja u 2020. godini, Gunter Demnig nije bio u mogućnosti kamene postaviti osobno, kao što je to činio kada se oni po prvi puta postavljaju u nekome gradu.

Zagrebačke će kamene spoticanja postaviti Centar za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust u suradnji sa Židovskom vjerskom zajednicom „Bet Israel“ iz Zagreba i zakladom „STIFTUNG – SPUREN“ koju je Gunter Demnig osnovao 2015. godine. Nažalost, zbog pandemije COVID-19, Gunter Demnig neće biti u mogućnosti pločice postaviti sam, kao što to čini kada se one po prvi puta postavljaju u nekome gradu. Svaka od njih je ručni rad i posebna, kao što zaseban treba biti i pijetet prema svakoj od žrtava pogubljenih u bezimenim masama totalitarističkih režima. Jedan „kamen“. Jedno ime. Jedna osoba. Za razliku od nekih drugih spomenika koji se usredotočuju na određene progonjene skupine, Stolpersteine odaju počast pojedinačnoj žrtvi.

Da bi pročitao što na kamenu ugrađenom u pločnik piše, prolaznik se mora sagnuti, čime se žrtvi zapravo i poklanja. Teško je pored ovog malog spomenika proći, a da se o njega ne “spotakne”, da ga se ne vidi i da se žrtva zaboravi. I u novijoj povijesti, unatoč brojnim nastojanjima, svjedoci smo negativnih pojavnosti u društvu u kojima se veličaju totalitarni režimi i krše ljudska prava. Iako svjedoci tih stradanja još uvijek žive, kroz nekoliko godina svijet će ostati i bez njih koji iz prve ruke svjedoče strahotama onog vremena. Zato svatko, na razini vlastite odgovornosti, mora mladim naraštajima prenositi uvjerljive i autentične poruke i znanja o holokaustu, kako se on nikad ne bi ponovio. Projekt Kamen spoticanja svojevrsni je “motor” za poticanje empatije, slikovita antiteza nacističkoj praksi zatiranja svakog suosjećanja. Komemorativne pločice kamena spoticanja u Zagrebu bit će mjesto sjećanja, ali i širenja istine o sudbini žrtava. Nažalost, nemoguće je obilježiti sva mjesta deportacija svih žrtava, no planom postavljanja kamena spoticanja u narednim godinama, dobit će se šira slika stradanja za vrijeme NDH. Ona će u konačnici svjedočiti da je na prostoru NDH ubijen veliki broj Židova, Roma, Srba, Hrvata, homoseksualaca, svećenika i slobodno mislećih tadašnjoj politici nepoćudnih pojedinaca.  Za mnoge žrtve se zna gdje su živjele, s koje su adrese odvođene, najčešće u smrt. Kameni spoticanja u Zagreb unose novu viziju urbanog sjećanja.

Ovaj će projekt u Hrvatskoj doprinijeti i promoviranju te širenju Terezinske deklaracije koju je Hrvatska s još 45 država potpisala 2009. godine u češkom Terezinu u kojem se za vrijeme Drugog svjetskog rata nalazio koncentracijski logor. Potpisom Deklaracije preuzeli smo obvezu baviti se obrazovnim, kulturnim i društvenim pitanjima vezanim uz edukaciju, sjećanje, istraživanje, te obilježavanje memorijalnih mjesta vezanih uz stradanje žrtava nacističkog režima.

1. listopada 2020. u Zagrebu, u Gundulićevoj ulici ispred kućnog broja 29 postavljen je prvi Stolperstein – kamen spoticanja u znak sjećanja na žrtvu holokausta, djevojčicu Leu Deutsch. VIŠE

5. studenog 2021. u Zagrebu, u Parku 5. studenog postavljen je prvi kamen spoticanja u spomen na pripadnike romskog naroda stradale u NDH za vrijeme holokausta. VIŠE

28. ožujka 2023. u Zagrebu, na Trgu Republike Hrvatske 14 postavljen je prvi od dvadeset kamena spoticanja u spomen na žrtve ustaškog režima hrvatske nacionalnosti. VIŠE

25. listopada 2023. u Zagrebu, u Gajevoj 1, ispred Hotela Dubrovnik postavljen je prvi od dvadeset kamena spoticanja u spomen za žrtve ustaškog režima srpske nacionalnost. 
VIŠE 

Kameni spoticanja 2020
Kameni spoticanja 2021
Kameni spoticanja 2022
Kameni spoticanja 2023

STOLPERSTEIN U SVIJETU

Zahvaljujući Kamenu spoticanja kući se, odnosno u sjećanje do sada “vratilo” preko 100.000 žrtava u 25 zemalja, uključujući Hrvatsku. Ta mala, ali svojim značenjem itekako velika umjetnička spomen-obilježja ugrađena su u pločnike 2.000 gradova i manjih mjesta u  Austriji, Belgiji, Češkoj, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Grčkoj, Hrvatskoj, Italiji, Litvi, Luksemburgu, Mađarskoj, Moldaviji, Nizozemskoj, Norveškoj,  Njemačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Rusiji, Slovačkoj, Sloveniji, Španjolskoj, Švedskoj, Švicarskoj i Ukrajini. 

Natpisi na njima “govore” na ukupno dvadeset jezika. Jedan je kamen nedavno postavljen i u Braunau, rodnom mjestu Adolfa Hitlera u Austriji, dok je 2017. godine zajednički kamen spoticanja postavljen i ispred škole Pestallozzi u Buenos Airesu, u čast djeci koja su bila prisiljena izbjeći iz nacističke Europe između 1933. i 1945. godine.  Sedamdesettisućiti Stolperstein položen je za Willyja Zimmerera, Nijemca s poteškoćama u učenju, ubijenog u psihijatrijskoj bolnici Hadamar izvan Frankfurta. 

“Ovaj projekt održava živim sjećanje na progone i uništenja Židova, Roma, političkih protivnika, homoseksualaca, Jehovinih svjedoka i žrtava eutanazije u doba nacionalsocijalizma”, kaže njemački umjetnik Gunter Demnig, koji je gotovo svaki Stolpersteine do sada ugradio sam. Prvog je postavio već daleke 1992. godine u Kölnu u sklopu inicijative kojom se komemoriraju žrtve holokausta, a od siječnja 2015. postoji i zaklada „STIFTUNG – SPUREN – Gunter Demnig“ koja Stolpersteine projekt organizira i vodi te odobrava pojedinačne zahtjeve ugradnje. Kamene spoticanja ponekad se postavlja i u grupi, kad je riječ o cijelim stradalim obiteljima. Na taj simboličan način, članovi razdvojenih obitelji ponovno se sjedinjuju na mjestima na kojima su nekada živjeli.

Beč, Graz, Salzburg

Bruxelles, Antwerpen, Liege

Brno, Prag

Kopenhagen

Helsinki

Strasbourg, Bordeaux, Begles

Solun, Veria

Rijeka, Zagreb, Čakovec i Koprivnica

Rim, Pisa, Napulj, Milano, Firenza, Genova, Bolzano, Venezia, Torino

Riga

Vilnius

Differdange, Remich i dr.

Budimpešta, Pečuh, Segedin, Nagykanizsa

Kishinev

Amsterdam, Haag, Utrecht

Oslo, Narvik, Bergen

Berlin, Bonn, Hannover, Aachen, Köln, Dresden, Düsseldorf, Hamburg, Stuttgart

Wroclaw, Raczki

Port, Temišvar

Orel

Bratislava, Brezno

Ljubljana, Maribor

Madrid, Navas

Stockholm

Kreuzlingen

Accordion Content

GUNTER DEMNIG

Rođen 1947. godine u Berlinu, njemački umjentik Gunter Demnig je svoj prvi projekt komemorativnog karaktera osmislio 1991. godine u sjećanje na Sinte i Rome deportirane 1941. godine. Dvije godine kasnije, u Kölnu 1992. je u sklopu inicijative kojom se komemoriraju žrtve holokausta postavio prvi Stolperstein, čije je ime osmislio i prije nego što je znao da će se njegova instalacija proširiti Europom, ali i svijetom. Njegova je ideja-vodilja žrtve vratiti kućama, odakle su ih nacisti izgnali, i pretvorili u obične, bezimene brojke, izbrisali sjećanja na njih.
Demnig svojom umjetnošću, kroz kamenje spoticanja, ime svake od žrtava vraća tamo gdje je ona nekad bila čovjek, a kamenje spoticanja prolaznike “tjera” da zastanu, da se saginjanjem žrtvi čak i poklone, i da se kroz generacije teške sudbine tih ljudi, i zločini počinitelja, ne zaborave. U gradovima čak postoje timovi ljudi koji o pločicama brinu, dok njihove mjedene površine, nesvjesno, svojim prolaženjem prolaznici tako i poliraju. U ulicama metropola iz kojih su odvođene stotine pa i tisuće ljudi, bilo je nemoguće postaviti pojedinačne pločice pa je Demnig alternativu pronašao u izradi Stolperschwellea, većih, i do jednog metra dugačkih komemorativnih ploča koje bilježe, i podsjećaju na sudbinu stradalih.

Gotovo je svaki kamen spoticanja u 25 europskih država Demnig postavio sam, zbog čega je do korona krize na putu provodio i po tristo dana u godini. Kako bi osigurao da projekt nesmetano ide i dalje, 2015. godine je osnovao zakladu “Stiftung – Spuren – Gunter Demnig”. Inzistira da svaki kamen spoticanja bude izrađen ručno, a kako sam više nema dovoljno vremena za sve, dio pločica izrađuje kipar Michael Friedrichs-Friedlaender u svom berlinskom studiju. Demnig, pritom, osobno nadzire tekst i ugradnju svakog od „kamena spoticanja“. U najvećem broju su komemorativne pločice ugrađene u pločnike ispred kuća odnosno zgrada u kojima su žrtve živjele, no neke se nalaze i ispred škola, sveučilišta, sinagoga i radnih mjesta žrtava.  

Poruka Guntera Demniga Centru za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust uoči postavljanja prvih zagrebačkih kamena spoticanja (31. srpnja 2020.)

Gunter Demnig radovao se dolasku u Zagreb u 2020. godini, prvi puta postaviti Stolpersteine u tom gradu. Nažalost, zbog pandemije COVID-19 nije u mogućnosti putovati kao što je prvotno planirano, stoga će prvi „kameni spoticanja“ za 20 žrtava nacista i njihovih saveznika biti postavljeni bez njega. Međutim, Gunter Demnig nada se da će biti u mogućnosti doći u Zagreb kako bi postavio sljedeću seriju Stolpersteine-a u 2021. godini.

Stolpersteine ekipa nada se da će instalacija „kamena spoticanja“ uspješno proći i želi organizatorima, Centru za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust iz Zagreba sve najbolje. 

 

O CENTRU ZA PROMICANJE TOLERANCIJE I OČUVANJE SJEĆANJA NA HOLOKAUST

Na inicijativu dvostrukog oskarovca i preživjelog holokausta, Branka Lustiga i Nataše Popović direktorice Festivala tolerancije – JFF Zagreb, u suradnji s Gradom Zagrebom 2017. osnovan je Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust. Njegovi su osnivači i upravljači Grad Zagreb i udruga građana Festival suvremenog židovskog filma Zagreb. Sinergijom tijela javne vlasti s privatnim sektorom Centar radi na projektima suzbijanja netolerancije, predrasuda, diskriminacije, opresije i nasilja, odnosno razvoja tolerantnijeg društva. Organizira javne tribine, kreativne i edukativne programe, radionice, akcije, koristeći umjetnost kao jak društveni alat za doprinos kulturalnoj uključenosti i socijalnoj koheziji gradeći tako javnu platformu za razvoj tolerantnijeg i humanijeg društvenog okruženja. Okuplja institucije, neprofitni i civilni sektor, stručnjake te građane različitih društveno, socio-ekonomskih i dobnih skupina u svrhu razvoja društveno angažiranog pojedinca koji djeluje i redefinira pojam javnog interesa.

Povodom obilježavanja 27. siječnja – Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, Centar je 2018. godine producirao hrvatsku praizvedbu opere za djecu „Brundibar“, izvedene dvaput na otvorenom prostoru ispred buduće zgrade Centra, bivše kotlovnice Prve hrvatske tvornice ulja na adresi Ljudevita Posavskog 32e, te jednom u dvorani „Blagoje Bersa“ Muzičke akademije u Zagrebu. Riječ je o operi koju su u koncentracijskom logoru Terezin u Češkoj pripremila, i izvodila djeca – zatočenici logora, a skladana je prije rata. U suradnji s Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu projekt opere okupio je međunarodni tim suradnika predvođen režiserom Krešimirom Dolenčićem, dječjim opernim zborom „Zvjezdice“ maestra Zdravka Šljivca, talijanskim dirigentom Michelangelom Galeatijem te orkestrom koji su činili članovi Zagrebačke filharmonije. Operu je snimio i emitirao HRT, a snimka je distribuirana u 400 škola diljem Hrvatske kao popratni edukativni materijal.

Od 2018. godine do danas, Centar tolerancije operu za djecu „Brundibar“ producirao je sveukupno 13 puta, 3 navedene izvedbe u Zagrebu, 6 izvedbi održano je sklopu Javne ustanove Spomen područje Jasenovac, 2 izvedbe u Zagrebačkom kazalištu mladih te 2 izvedbe u Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb. Operu je do sada vidjelo oko 3300 posjetitelja.

U rujnu 2018. godine započeo je i ciklus javnih dijaloških tribina o fenomenu mržnje „Zašto se mrzimo?“ kojim se pokušalo doprinijeti što boljem razumijevanju uzroka, manifestacija i posljedica sve prisutnijeg fenomena mržnje u suvremenom hrvatskom društvu. Ciklus održavanja javnih tribina nastavio se pod nazivom „Snaga ljubavi“ prepoznajući snagy emocije koju nosi ljubav kao opozit govoru mržnje (2020., 2021. i 2023.), te „Zašto nasilje?“ iz 2022. godine kojima je cilj bio svestrano problematizirati i javnim govorom razložiti sve uzroke i posljedice rastućeg problema rasprostranjenosti svih oblika nasilja u (hrvatskom) društvu. Izuzetan interes od strane publike ovog ciklusa javnih tribina (više od 2200 posjetitelja uživo, tijekom pandemije više od 5000 posjetitelja na mreži uživo te više od 8000 naknadnih pogleda na YouTube kanalu i društvenim mrežama Centra) stavio je Centar u fokus kulturno-edukativnih programa koji se kontinuirano održavaju u Gradu Zagrebu.

Od 2020. godine Centar provodi program edukacijskih seminara / webinara „Antisemitizam, holokaust, stradanja – prošlost u sadašnjosti”, uz suradnju i podršku Agencije za odgoj i obrazovanje.

Seminar / webinar je osmišljen u svrhu edukacije jednih od najvažnijih društveno odgovornih skupina – izravnih sudionika u stvaranju javnog mnijenja (opinion makera) – nastavnika, profesora, studenta, medijskih djelatnika, komunikologa, novinara i budućih novinara o potrebama vrijednostima točnog i argumentiranog prenošenja i javnog prikazivanja istine o antisemitizmu, holokaustu i stradanjima. Kroz seminare / webinare, Centar radi na promicanju etičkih standarda u medijskom izvještavanju, komentiranju i prikazivanju antisemitizma, holokausta i stradanja kroz kulturne, književne, filmske, umjetničke, glazbene i jezične sadržaje, u europskom i hrvatskom stvaralaštvu. Početkom 2023. godine u sklopu webinara / seminara uveden je program prezentacija primjera dobre prakse obrazovanja o holokaustu u sklopu školskog kurikuluma.

Na seminarima / webinarima je do siječnja 2024. godine sudjelovalo više od 2000 nastavnika, studenata i medijskih djelatnika. U sklopu svojih programskih djelatnosti Centar će nastaviti s provođenjem aktivnosti organizacije seminara / webinara uz suvremeni pristup obrade tema.

Centar je 2020. godine započeo projekt postavljanja kamena spoticanja u gradu Zagrebu. Danas je postavljeno ukupno 86 kamena na širem zagrebačkom prstenu u sjećanje na stradale žrtve NDH različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Dio kamena postavlja se na privatne inicijative građana.

2021. godine Centar je pomogao Židovskoj općini Čakovec da stupi u kontakt sa STIFTUNG-SPUREN iz Njemačke te je od tada započelo postavljanje kamena spoticanja u Čakovcu i Prelogu.

2022. godine Centar je bio partner Muzeju grada Koprivnice te je u 2023. godini postavljen jedan Stolperstein na Trgu bana Jelačića u Koprivnici.

2023. godine započela je suradnja s Udrugom veterana Domovinskog rata i antifašista VeDRA iz Splita povodom postavljanja kamena spoticanja u Splitu.

Iste godine u suradnji s udrugom građana Židovi u Karlovcu izrađena su tri kamena spoticanja koji će biti postavljena 13.04.2024. u Karlovcu.

Udruga antifašističkih boraca i antifašista Velike Gorice pokrenula je zajedno s Centrom inicijativu postavljanja dva kamena spoticanja u 2024. godine u Velikoj Gorici.

2023. godine također je na inicijativu Ogranka Matice hrvatske u Đakovu započela priprema za postavljanje jednog kamena spoticanja u Đakovu u 2024. godini.

U 2024. godini pokrenuta je inicijativa za postavljanje prvog kamena spoticanja u Osijeku.

Centar tolerancije prima prijedloge građana za buduća postavljanja kamena spoticanja u svim gradovima diljem Republike Hrvatske.

14. lipnja 2023. godine, povodom 150. obljetnice otvaranja parka Zrinjevac uspostavljen je program pod nazivom POP-UP Zagreb by Centar tolerancije. Projekt POP-UP Zagreb Centar tolerancije će nastaviti razvijati i provoditi na godišnjoj razini. Centar kroz POP-UP događaje (neočekivani događaji na/u jedinstvenim prostorima ili lokacijama koji „iskaču“, ali su privremeni čime se dobiva element iznenađenja na neočekivanim mjestima) želi skrenuti pozornost građana na povijest Zagreba kroz doprinos predstavnika nacionalnih manjina razvoju grada. U 2023. godini u parku Zrinjevac Centar je postavio izložbu starih fotografija „Zagreb tak te imam rad“ iz arhive Muzeja grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija RH te privatne arhive dr. sc. Snješke Knežević, vezanih za lokaciju i ljude kroz povijest, a naglasak je bio na doprinosu Židova kulturnoj baštini i urbanističkom razvoju Zagreba. Nastupio je Zagreb Klezmer Trio glazbeni sastav, a građani su uz plesnog pedagoga i koreografa Tihomira Kološića mogli naučiti plesne korake Quadrille, kao i družiti se s Gornjogradskim coprnicama.

Iako Centar danas još nema adekvatan prostor za provođenje programa, u pripremi je njegov budući smještaj u zgradi nekadašnje Prve hrvatske tvornice ulja d.d, koju je 1925. godine prema projektu arhitekta Vjekoslava Heinzela izgradilo građevno poduzetništvo “Pollak i Bornstein”, kao primjer neohistoricizma u industrijskoj arhitekturi dvadesetih godina prošlog stoljeća. Građevina svojim smještajem, volumenom i oblikovanjem dokumentira značajno razdoblje u razvoju Zagreba i u bitnome određuje njegovu povijesnu urbanu matricu. Uljara je odabrana kao mjesto budućeg Centra jer je njezin osnivač bio Židov Samuel David Aleksander, čiji su mnogi članovi obitelji stradali pod čizmom režima NDH. Tu je sudbinu on uspio izbjeći.

Na budućoj lokaciji Centra smjestit će se inkluzivni muzej koji će svojim stalnim postavom i sadržajem dati dodanu vrijednost zajednici. Centar ima ulogu agenta društvene regeneracije, kome je cilj poboljšati kvalitetu života pojedinca kroz kulturne, umjetničke, društveno angažirane i uključive sadržaje.

Programe Centra osim Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija RH i Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH financijski su podržali Veleposlanstvo SR Njemačke, Veleposlanstvo Kanade, Veleposlanstvo Francuske Republike, Veleposlanstvo Republike Austrije (Austrijski kulturni forum), JANAF d.d., Privredna banka Zagreb d.d. te drugi partneri i sponzori.

DAVID LÖWY

(1872. – 1941.)

Rođen je u Koprivnici 1872. godine. Zajedno sa suprugom Jelkom, 1908. godine u najužem centru grada (danas Trg bana Jelačića) podiže obiteljsku stambeno – poslovnu jednokatnicu u kojoj ima trgovinu staklom, porculanom i tehničkom robom (prvim radio aparatima). Dvadesetih godina 20. stoljeća bio je dugogodišnji gradski vijećnik, a 1925. godine i kandidat za gradonačelnika. Bio je aktivan član koprivničke židovske općine te predsjednik „Chevre Kadiše“. 

David Löwy, zajedno s ostalih 354 Židova, od kojih 51 dijete, u koprivničkoj kristalnoj noći 22./23.7.1941. godine odveden je u logor Danicu, prvi koncentracijski logor u NDH, a potom u Jasenovac gdje je ubijen 15.10.1941. godine.

Njegova supruga Jelka bila je zatočenica ustaškog ženskog logora u Gornjoj Rijeci kod Križevaca odakle se spasila 1942. godine. Njegov sin Slavko također se spasio zbog mješovitog braka.

Slavko Löwy, poznati arhitekt, autor je arhitektonske moderne koprivničke sinagoge iz 1937. godine i prvog zagrebačkog nebodera „Zgrade Radovan“ iz 1934. godine, na uglu Masarykove i Gundulićeve.

NEVEN KIRAC

(1821. – 1942.)

Rođen je 3. studenog 1921. godine u Medulinu. S obitelji se često selio, najprije u Bosnu, a zatim u Zemun jer je otac bio željezničar. 

Bio je član SKOJ-a od 1939. godine. Okupacija ga je zatekla u Zemunu. Obitelj se nakon toga preselila u Bjelovar, a on u Zagreb s namjerom da nastavi školovanje. Bio je student Ekonomsko komercijalne visoke škole i zaposlen u tvornici Franck u Zagrebu. Rukovodio je grupom SKOJ-a u Francku.

1941. godine Nevenu stiže poziv za domobranstvo. Nije se odazvao. Prešao je u potpunu ilegalnost. Radio je još aktivnije. Prihvaćao se sve težih zadataka. Neven nije služio vojsku. Baratati oružjem naučio ga je Josip Manolić, vježbajući s njime kako se upotrebljava oružje, na Savi kod Žitnjaka.

Uhićen je 26. kolovoza 1942. godine jer je u pokušaju atentata ranio ustaškog povjerenika u Radionici državnih željeznica u Zagrebu. S još sedamnaest omladinaca izveden je 28. rujna 1942. godine pred Pokretni prijeki sud u Zagrebu te su svi osuđeni na smrt. 

Čekao je izvršenje presude. Za to vrijeme dozvolili su mu razgovor s majkom. Njegova majka izjavila je kako ga je pokušavala tješili. Silila se da ne plače pred njim. Zapravo, prave riječi nije mogla naći. A kako joj je bilo kada je on nju tješio: „Znam, mama kako ti je teško i ja bih volio živjeti . . .“ 

Strijeljan je 5. listopada 1942. godine u Dotrš

ini. Imao je dvadeset godina. 

JAKOV DUGANDŽIĆ

(1905. – 1941.)

Rođen je 1.12.1905. u Čitluku. 

Od 1930. radio je u zagrebačkom tramvajskom poduzeću. Oštro je istupao u osudi ondašnjeg režima, zbog čega je bio hapšen i proganjan. 1934. godine uhapšen je i u zatvoru proveo šest mjeseci. Sudu za zaštitu države ništa nije priznao, te je pušten zbog nedostatka dokaza.

Sudjeluje u radničkim demonstracijama, a 1936. jedan je od organizatora višednevnog štrajka tramvajskih radnika. Rukovođeni zagrebačkom partijskom organizacijom i Jakovom Dugandžićem, radnici zagrebačkih tramvaja organizirali su obustavu prometa za 1. svibanj 1940. godine, čime je proslavljen dan međunarodnog proletarijata. Ogorčena zbog te manifestacije, policija je uhitila mnoge drugove, među njima i Jakova koji je odveden u logor u Koprivnici. Krajem 1940. vraća se u Zagreb, nastavlja ilegalni rad i postaje član Rejonskog komiteta KPJ za Trešnjevku. 

Okupacija zemlje zatekla ga je u Zagrebu. Tada je nastavio rad u ilegalnosti. Radio je na povezivanju i učvršćenju organizacije KPJ i pripremama za ustanak, kao jedna od veza preko koje su članovi Partije odlazili iz okupiranog Zagreba na teren zbog učešća u oružanim akcijama. 

Odlazeći na izvršenje partijskog zadatka, 31. rujna 1941. godine u Frankopanskoj ulici prepoznao ga je jedan ustaša te  je uhićen. U zatvorima Savska cesta i Đorđićeva, mučen je i zlostavljan, ali prekaljeni borac za radnička prava i član Partije ništa nije priznao. 

Poslije mučenja u Zagrebu, odveden je u ustaški logor Stara Gradiška i bačen je u „ćeliju smrti”. Osuđen je na smrt glađu. Dosljedan svojim stavovima, Jakov je izdržao najteže muke, ništa ga nije moglo pokolebati. 

Ubijen je u listopadu 1941. godine.

Narodnim herojem proglašen je 27. studenog 1953. godine. 


BARICA RAZUM

(1917. – 1944.)

Rođena je 3. prosinca 1917. godine u Galgovu.

Po zanimanju je bila bolničarka, a radila je u Zagrebu. Surađivala je s NOP-om.

Uhićena je u prosincu 1941. godine radi pomaganja bijega političkog pritvorenika iz bolnice. Ustaškom redarstvu predana je 9. prosinca 1941. godine. 

Redarstvena oblast za grad Zagreb tražila je 9. studenog 1944. godine da se zbog prenatrpanosti zatvora u Zagrebu, prebaci u logor Jasenovac.

Ubijena je u Jasenovcu.

DRAGICA HOTKO

(1914. – 1941.)

Rođena je 6. listopada 1914. godine u Zagrebu. 

Bila je trgovačka pomoćnica u Zagrebu i članica Kulturno-prosvjetnog društva “Mladost”, SBOTIČ-a, SKOJ-a (od 1937.) i KPJ (od 1939.).

1940. godine postala je članica I. RK KPH u Zagrebu, Centar i članica MK I PK SKOJ-a u Zagrebu. 

Nakon proglašenja NDH djelovala je u Narodnoj pomoći II rajona.

Uhićena je 21. kolovoza 1941. godine i odvedena u zatvor u Petrinjskoj ulici. 

Strijeljana je 11. rujna 1941. godine u Rakovom Potoku zajedno s još 49 zatvorenika.

KREŠO RAKIĆ

(1919. – 1941.)

Rođen je 27. listopada 1919. godine u Metkoviću. Obitelj se 1932. godine u Zagreb. Nakon završetka male mature, 1936. godine, upisao je Srednju tehničku školu građevinskog smjera koju je zbog bolesti završio tek u proljeće 1941. godine. Još kao učenik niže gimnazije čitao je djela naprednih pisaca i revolucionarnu literaturu. Dolazak u Srednju tehničku školu, koja je bila pod utjecajem komunista, presudno je utjecao na Krešino konačno političko opredjeljenje. 

Ubrzo je postao jedan od najistaknutijih omladinskih rukovodilaca u Zagrebu. U razdoblju od 1939. do 1941. godine, kao član srednjoškolskog rukovodstva, znatno je doprinio učvršćenju i omasovljenju omladinske organizacije. Osnovao je kulturno-umjetničko društvo „Tehničar” u kojem se razvijala živa politička aktivnost među srednjoškolskom omladinom. U to vrijeme postaje i član KPJ. 

Nakon ulaska okupatora u Zagreb i proglašenja NDH, Krešo još aktivnije nastavlja revolucionarnu djelatnost. Krajem svibnja 1941. godine organizirao je demonstracije srednjoškolske omladine protiv ustaške politike razdvajanja mladih. Bila je to jedna od najuspješnijih političkih akcija zagrebačke omladine. Jedan je od pokretača i organizatora dijeljenja letaka po školama i pisanja parola na području Zagreba. 

Kao odlučan i hrabar omladinac, ubrzo je postao rukovoditelj udarne grupe, te organizator i izvršitelj nekoliko diverzantskih akcija u Zagrebu. Sredinom srpnja, sudjelovao je u organiziranju bijega grupe komunista iz logora u Kerestincu. Istog mjeseca je sa svojom grupom zapalio stadion u Maksimiru. Također je sudjelovao početkom kolovoza u poznatoj akciji kod Botaničkog vrta kada je udarna grupa bombama napala ustaše i 28 njih ranila. U rujnu je u Zvonimirovoj ulici napao njemački autobus s vojnicima. Pored planiranja i izvođenja oružanih akcija, radio je i na upućivanju omladinaca iz Zagreba u partizane. lako u teškim uvjetima okupacije i ilegalnog rada, bio je u stalnom pokretu, prebacujući se iz jednog u drugi kraj grada, ne prezajući od opasnosti koja mu je svugdje prijetila.

Prilikom jednog sastanka u studenom 1941. godine, na uglu Kvaternikova trga i Heinzelove ulice uhićen je s još četvoricom članova i odveden u policiju. Kada su stigli u policijsku zgradu, Krešo je iz džepa izvadio bombu u namjeri da je aktivira, ali su ga ustaški policajci oborili na pod i u tome spriječili. To je bio njegov posljednji oružani otpor neprijatelju. 

Izložen strahovitom mučenju i batinanju, u zatvorima Zvonimirova i Sing Sing, ništa nije priznao i nikoga nije odao. Zahvaljujući njegovom hrabrom držanju, mnogi drugovi su mogli nastaviti akcije jer su ostali na slobodi. Početkom prosinca 1941. godine odveden je u Rakov Potok gdje je strijeljan u dvadeset i drugoj godini života.

Narodnim herojem proglašen 23. srpnja 1952. godine.

 

MARIJA HABULIN

(1912. – 1941.)

Rođena 23. travnja 1912. u Poznanovcu kao drugo dijete Josipa Habulina i Dore r. Munko. Imala je starijeg brata Franju i mlađu sestru Jelenu. Franjo (strojobravar, član Partije od 1936. godine) umro je 1945. godine od posljedica logorske torture, a Jelena, medicinska sestra, sudionica antifašističkog NOR-a od 1942. godine, udana Kralj, imala je stalni boravak u Beogradu od 1948. godine. 

Marija je završila osnovnu školu u Poznanovcu, a potom trgovačku akademiju u Zagrebu, nakon čega se u Zagrebu zaposlila kao službenica Osiguravajućeg zavoda Croatija. U međuvremenu su u Zagreb doselili njezini roditelji, pa je Marija od tada u Zagrebu živjela s roditeljima. 

Nakon što se zaposlila 1932. godine, Marija se učlanila u Savez bankovnih, osiguravajućih i trgovačkih činovnika gdje je došla u kontakt s komunistima i drugim naprednim članovima udruženja. Od tog vremena datira i njezin organizirani rad u komunističkom pokretu, u kojem je postala i članica KPJ 1934. godine. Potom je bila angažirana u ilegalnoj tehnici CK KPJ u Zagrebu, gdje je radila do srpnja 1935. godine. Nakon toga radila je kao šifrantkinja u tehničkom aparatu CK KPJ u Beču do 1936. godine, a nakon toga u Parizu. U Francuskoj je radila, između ostalog, i na prebacivanju dobrovoljaca u Španjolsku. U rujnu 1937. godine otišla je u Španjolsku po nalogu Josipa Broza Tita. Koristila je konspirativna imena Ivon i Ilza.

U Španjolsku je stigla 21. rujna 1937. godine.

Bila je prva tajnica povijesne komisije Internacionalnih brigada. Nakon toga je radila u zdravstvenoj službi u Albaceteu, a nakon prebacivanja baze Internacionalnih brigada u Kataloniju u travnju 1938. u gradu Mataró na obali sjeverno od Barcelone. U rujnu 1938. godine, nakon demobilizacije Internacionalnih brigada, radila je u gradu S’Agaró kod Girone u bolnici koju je vodio Braina Rudina. U dokumentima se spominje njena profesionalna revnost i politička aktivnost, pa je primljena u Komunističku partiju Španjolske (PCE) 1938. godine.

Nakon građanskog rata u Španjolskoj internirana je u francuski logor, a iz logora se potkraj 1939. godine vratila u domovinu. Međutim, dolaskom u Zagreb, uhićena je i odvedena u „Glavnjaču“ na Adi Ciganliji. Zatim je osuđena od Suda za zaštitu države u Beogradu na 14 mjeseci robije, koju je izdržala u Požarevcu. U ožujku 1941. godine vraćena je u Zagreb i puštena na slobodu. Nakon okupacije i uspostave NDH, kuća u kojoj je stanovala s roditeljima u Zagrebu stavljena je pod kontrolu ustaških agenata zbog čega se sklonila u Poznanovec kod brata Franje. 

Marija je iz Zagreba u Poznanovec doputovala vlakom, a zbog nedovoljnog opreza brzo se proširio glas da boravi u selu. Uhićena je 13. kolovoza 1941. godine, a 26. kolovoza predana je ustaškom redarstvu u Zlataru i odvedena u Zagreb. Ustaše su znale koga imaju u svojim rukama jer su došli u posjed policijskih kartona Kraljevine Jugoslavije pa je ubrzo, 11. rujna 1941. godine, strijeljana u Rakovom Potoku.

JOSEFINA GRKOVIĆ

(1900. – 1942.)

Rođena 28. rujna 1900. godine u Banjoj Luci u obitelji Marijana Rebrine i Marije rođ. Knežević. Bila je udata za Predraga Mitrinovića s kojim je imala kćer Milenu, a nakon njegove smrti udala se za Dušana Grkovića, člana KPJ od 1919. godine, MK KPH Zagreb i PK za Hrvatsku. 

Živjela je u Zagrebu gdje je posjedovala knjižaru. Uhićivana je u više navrata tijekom 1930-ih godina radi posjedovanja i raspačavanja ilegalne literature te rada u tehnici KP.

Ustaške vlasti uhitile su je 15. srpnja 1941. godine i potom uputile u logor u Gospiću. Od tamo je po ukidanju tog logora dospjela u Jastrebarsko i Danicu gdje je bila zatočena od rujna do prosinca 1941. godine. 

Potom je slijedilo prebacivanje u Jasenovac i Staru Gradišku u siječnju 1942. godine. Ondje je postavljena za logornicu u Hrvatskom ženskom logoru. 

Preminula je 14. travnja 1942. godine od posljedica tifusa u logoru Stara Gradiška.   

ANTENOR JELČIĆ

(1922. – 1941.)

Rođen je 1922. godine u Puli. Živio je u Zagrebu gdje je polazio gimnaziju. Član SKOJ-a postao je 1938. godine. Nakon okupacije bio je član skojevskog srednjoškolskog rukovodstva.

Bio je jedan od sudionika „Akcije Stadion“ 26. svibnja 1941. godine na stadionu u Maksimiru. Tog je dana sazvan zbor omladine civilne zaštite na kojem je ustaša Zdenko Blažeković na kraju svog govora protiv omladine srpske i židovske pripadnosti, prozvao Židove i Srbe da se izdvoje iz redova prisutne omladine u posebnu skupinu. Uz mladiće i djevojke srpske i židovske pripadnosti izdvojili su se odmah i prisutni skojevci i ostali omladinci pokazujući time svoju punu solidarnost s progonjenima.

U kolovozu 1941. godine stupio je u NOV kao borac odreda „Matija Gubec“ koji je formiran 15. i 16. kolovoza 1941. kod sela Gjurići na Žumberku. U rujnu 1941. godine bio je zarobljen na Žumberku zajedno s Zvonimirom Čuklićem i odveden u zatvor na Savskoj cesti. 

Pred Prijeki sud izveden je 4. prosinca 1941. godine i osuđen na smrt. 

Strijeljan je u Dotrščini, 6. prosinca 1941. godine.

KATICA RUSEK

(1895. – 1945.)

Rođena je 1895. godine u Dežanovcu kraj Kutine. Bila je udana za revolucionara Antuna Ruseka. 

Zbog komunističke djelatnosti uhićena je prvi puta 8. srpnja 1929. godine. Njen muž Antun bio je španjolski dobrovoljac. Nakon Španjolskog građanskog rata Antun je završio u koncentracijskom logoru u  Francuskoj. Njemu i drugim interniranim borcima slala je pakete. 

Uhićena je 20. listopada 1943. godine „radi sumnje komunizma jer je slušala zabranjene vijesti i bavila se širenjem protudržavne promičbe“. Osuđena je na boravak u logoru Stara Gradiška. 

U prosincu 1944. godine prebačena je u Jasenovac. Prisilni boravak produžen joj je zbog nepovjerljivog vladanja. Zadnji put javila se iz logora 24. ožujka 1945. godine. 

Vjerojatno je ubijena s posljednjom grupom logorašica 1945. godine. 

VLADIMIR ANDRAŠEVIĆ

(1891. – 1945.)

Rođen je 1891. godine u Zagrebu. 

Po zanimanju je bio gostioničar i imao je gostionicu na adresi Sveti Duh 55. Bio je predsjednik kluba “Zdravstvo”.

Bio je aktivist NOP-a i član ilegalnog NOO-a “Šumska jagoda”. Poslije odlaska Ibre Hadžiefendića u partizane, dužnost predsjednika preuzeo je Vladimir Andrašević. 

Uhićen je u rujnu 1943. godine u stanu, zajedno sa suprugom, zbog suradnje s partizanima. Zatvoren je u zatvoru na Savskoj cesti do kraja listopada 1943. 

Prebačen je u Jasenovac gdje je ubijen u ožujku 1945. godine.

LAZAR BOSANAC

(1906. - 1942.)

Rođen je 1. travnja 1906. godine u Sredicama Gornjim između Bjelovara i Koprivnice u obitelji Tome i Eve rođ. Rakijaš. Sa suprugom Marijom rođ. Knežević živio je u Zagrebu gdje je radio kao pekarski pomoćnik. Bio je aktivni član sindikata te je uhapšen 1940. godine zbog sudjelovanja u štrajkovima. Ustaške vlasti ga privode nedugo po uspostavi NDH i 30. travnja 1941. godine odvode u logor Danica kod Koprivnice. Od tamo je nakon nekog vremena pušten na slobodu, ali je 13. rujna ponovno uhićen i preko zatvora u Zvonimirovoj ulici i na Savskoj cesti 21. studenoga deportiran u Jasenovac. Ondje je likvidiran 2. veljače 1942. godine.

IVAN FILJAK

(1896. – 1942.)

Rođen je 2. ožujka 1896. u Pitomači.

Ratni vihor Prvog svjetskog rata odveo je ovog podravskog seljaka na istočni front gdje je dospio u rusko zarobljeništvo. Po završetku rata uslijedio je povratak u rodni kraj. Kratko je nastavio živjeti na obiteljskom imanju, da bi se zbog teških uvjeta života zajedno sa suprugom Katarinom i sinom Ivanom otisnuo prema Zagrebu. Već 8. siječnja 1922. Ivan se zaposlio kao tramvajski kondukter u ZET-u.
Kako se još u vrijeme zarobljeništva upoznao s lijevim idejama, Filjak kao simpatizer Partije ulazi u članstvo URSS-a. Sudjeluje u štrajkovima i demonstracijama, a po izbijanju ustanka jedan je od aktivnijih ilegalaca. Zbog toga je 16. kolovoza 1941. uhapšen s grupom kolega.

U zagrebačkim zatvorima (prošao je kroz zatvore u Đorđićevoj, Petrinjskoj i Savskoj ulici) ispitivan je sve do 8. listopada 1941. kada je deportiran u jasenovački logor Krapje.
U siječnju 1942. prebačen je u Staru Gradišku gdje je 11. travnja 1942. ubijen.

JOSIP VLAHOVIĆ

(1916. – 1941.)

Rođen je 3. ožujka 1916. godine u Zagrebu, po zanimanju je bio radnik.
Odrastao je u siromašnoj radničkoj obitelji. Stanovao je u radničkoj četvrti, Trešnjevka. Želio je u školu, ali mu to nisu dozvolile loše materijalne obiteljske prilike. Završio je osnovnu školu, dva razreda gimnazije i metalski zanat. Zanat je učio u tvornici lustera „Lux“, a kasnije je prešao kod privatnog majstora, gdje je 1933. godine položio ispit za pomoćnika. Kao šegrt, pristupio je radničkom pokretu i za kratko vrijeme postao jedan od rukovodilaca sindikalne omladine URSS. Godine 1932. primljen je u SKOJ. Krajem 1935. godine primljen je u Komunističku partiju, a kratko vrijeme poslije toga postao je član Mjesnog komiteta SKOJ-a za Zagreb.
U proljeće 1937. odlazi na odsluženje vojnog roka, u Novi Sad. Tamo je upoznao Rada Končara, pa njih dvojica organiziraju tajne marksističke kružoke. Godine 1938. vraća se s odsluženja vojnog roka, i zapošljava u tvornici „Siemens”. Kao član Mjesnog komiteta SKOJ-a, veoma je aktivan u političkom radu s omladinom. Taj njegov rad nije bio nezapažen ni od strane policijskih organa, tako da je nekoliko puta uhićen, ali se uvijek hrabro držao.

Prvog svibnja 1940. godine, Vlahović je organizirao zagrebačku radničku i studentsku omladinu da zajedno demonstriraju protiv tiranije vlasti. Ove demonstracije su pokrenule i radničke mase u Zagrebu, pa je policija počela hapsiti začetnike demonstracija. Stoga su policijski agenti došli u tvornicu „Siemens“, da uhapse Rada Končara. Vidjevši agente, Vlahović organizira radnike, koji su ih pretukli i izbacili iz tvornice.

Na VI zemaljskoj konferenciji SKOJ-a, krajem 1940. godine, Vlahović je postao član CK SKOJ-a. Njegovo poznanstvo s Ivom Lolom Ribarom obogatilo ga je dragocjenim iskustvima u radu s omladinom.

Okupacija Jugoslavije ga je zatekla u Zagrebu. Odmah se snašao u novim uvjetima, i okuplja napredne, patriotski orijentirane omladince, i formira diverzantske grupe u Zagrebu. Nedugo poslije proglašenja NDH, dobiva poziv za vojsku, i on se, po direktivi Partije, odaziva. Bio je raspoređen za pisara u štabu „topničke vojarne”. Odmah poslije dolaska, Josip Vlahović počinje okupljati antifašistički orijentirane domobrane, a također je nabavljao oružje za akcije ilegalaca. Poslije kratkog vremena, Vlahović je dezertirao iz domobrana, i nastavio ilegalni rad. Poslije niza akcija koje je organizirao u ilegalnom Zagrebu, 22. kolovoza 1941. godine prepoznao ga je ustaški doušnik Majerhold pa su ga agenti uhvatili. Ustaška policija koja je naslijedila policijska dokumenta stare Jugoslavije već ga je dugo tražila. Ustaše su znale da imaju jednog od rukovodioca SKOJ-a i KPH pa su pristupili metodom preslušavanja. Iako podvrgnut mukama u zatvoru Zagreb i Rakovom Potoku, Josip Vlahović je ostao dosljedan sebi, ništa nije priznao. Uvidjevši da ne mogu ništa postići ni zlostavljanjem, ustaše su ga, u rujnu 1941. godine, strijeljale u Dotrščini.

Narodnim herojem proglašen je 14. prosinca 1949. godine.

JANKO GREDELJ

(1916. – 1941.)

Rođen je 28. travnja 1916. u Zagrebu. Potječe iz radničke obitelji. Završio je četiri razreda Građanske škole, a zatim je otišao u Željezničku radionicu u Zagrebu, gdje je završio i četiri razreda Željezničke zanatske škole.

U Željezničkoj radionici dobio je stalno zaposlenje kao kvalificirani metalo-strugar. Već kao šegrt povezao se s naprednim omladinskim pokretom, a 1937. primljen je u Savez komunističke omladine Jugoslavije. Veoma rano pokazao je organizatorske sposobnosti, a sve zadatke koji su pred njega postavljani obavljao je krajnje požrtvovano i hrabro. Zbog toga je 1938. primljen u Komunističku partiju Jugoslavije. Bio je zapažen po svom radu među radničkom omladinom u kulturno- prosvjetnom društvu „Mladost“ i u radničkom planinarskom društvu „Prijatelj prirode“.
U vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, Gredelj organizira skupljanje priloga za pomoć republikanskim borcima i sudjeluje u brojnim ilegalnim akcijama Partije.

Omiljen među radnicima i cijenjen i u najvišim partijskim tijelima, Gredelj 1939. postaje član partijskog rukovodstva za željeznicu, a pred sam rat dobiva povjerljiv zadatak da služi kao veza Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske s organizacijama u Varaždinu, Slavonskom Brodu, Osijeku, Gospiću i drugim mjestima.

Poslije okupacije zemlje, Gredelj je zadužen za organiziranje udarnih grupa na željeznici, a posebno u Željezničkoj radionici, gdje je bio neposredni komandant. Osobno je sudjelovao u više borbenih akcija tih grupa: u napadu na gestapovce na Bukovačkoj cesti, u akcijama na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru, gdje je njegova grupa provalila u vagon s oružanjem.

Ljeti 1941. Gredelj je uhapšen, ali ni pod najtežim torturama ustaše nisu uspjele iz prekaljenog revolucionara iznuditi bilo kakvo priznanje. Zbog pomanjkanja dokaza bio je pušten, ali ubrzo, pred opasnošću novog hapšenja, prelazi u ilegalnost.

Neumorno radi na proširenju borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika. Početkom jeseni 1941., prebačen je na rad u Tehniku Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, gdje je obavljao najpovjerljivije poslove. Tehnika je bila smještena u Klaićevoj 17, u stanu Ilije Pavešića. Gredelj je s dvojicom drugova napuštao Tehniku svake večeri u određeno vrijeme, kad bi se Pavešić vratio iz grada i prethodno provjerio je li okolina zgrade sigurna.

Tehnika je provaljena 24. prosinca 1941. godine i ustaški agenti su neprimjetno zaposjeli zgradu u Klaićevoj ulici 17. Te je večeri Gredelj štampao deveti broj „Vjesnika“ i pripremio ga za rasturanje. U trenutku kada su izlazili iz stana, agenti su skočili na njih. Jedan je član Tehnike uspio pobjeći, drugi je lako ranjen i uhvaćen. Gredelj je dao otpor, pucao, ranio trojicu ustaša, od kojih je jedan kasnije umro, a zatim se povukao prema tavanu zgrade. Kada je već mislio da će mu uspjeti bijeg preko krova, i sam je teško ranjen. Odmah je prevezen u bolnicu na Vinogradskoj cesti, gdje je izdahnuo.

Narodnim herojem proglašen je 5. srpnja 1951. godine.

 

MARICA PATAKI

(1915. – 1945.)

Rođena je 15. kolovoza 1915. godine u Zagrebu u obitelji Antala Patakyja i Marije rođene Zavodnik. Oboje su po zanimanju bili poštanski službenici. Obitelj je 1932. godine preselila u Podsused. Završila je Trgovačku akademiju, zaposlila se i preselila u Zagreb.

Maričina politička aktivnost počela je za vrijeme studija. Bila je aktivna u sindikatu i u studentskom kulturnom društvu “Svjetlost“. Često je odlazila u posjet majci i bratu Dragutinu, te je  podsusedskim srednjoškolcima donosila napredni tisak (Radnik, Novi student).

Komunistička partija joj je krajem 1939. dala zadatak da iznajmi stambenu kuću u Murterskoj 25, u kojoj su trebali organizirati ilegalnu partijsku tiskaru. Po danu je Marica bila studentica i službenica, a noću je s ostalima pripremala i tiskala različite komunističke materijale i letke. Desetak policajaca 17. travnja 1940. opkolilo je kuću, Marica je uhićena i osuđena na godinu i pol robije u ženskom zatvoru Požarevac, u kojem je  bila do pada Jugoslavije 17. travnja 1941. kada je pobjegla. 

Nakon povratka, ostanak u Zagrebu za Maricu je bio previše opasan, pa je s lažnim dokumentima na ime Vera Novak poslana u Karlovac gdje sa ostalima nastavlja ilegalno djelovanje kao veza između Zagreba, Karlovca i partizana.

Uhapšena je u listopadu 1941. u Karlovcu kada je prilikom pregleda ustanovljeno da ima lažne dokumente. Maricu je u prosincu 1941., kao opasnog komunista, preuzela zagrebačka ustaška policija. Mučena je u zatvoru na Savskoj cesti, nakon čega je prebačena u logor Stara Gradiška u zloglasnu „Kulu“. Iako je život u logoru bio očajan, iako su ljude ubijali svaki dan, Marica se i tamo uklopila u legalni i ilegalni rad. To je činila vrlo uspješno, jer su joj logorske vlast dozvolile primanje paketa i pisanje kratkih službenih dopisnica.

Zadnju dopisnicu je poslala majci 26. listopada 1944. Nakon toga komunikacija je prekinuta. Marica Pataky je u studenom 1944. godine prebačena u logor smrti Lepoglava, koji je preuzeo I. Ustaški obrambeni zdrug pod vodstvom Maksa Luburića. U travnju 1945. godine luburićevci su krenuli s likvidacijom logora. Marica Pataki ubijena je u prizemnim samicama 9. travnja 1945. godine, mjesec dana prije kraja Drugog svjetskog rata. 

Imala je samo 29 godina i sedam mjeseci.

Po njoj su imenovani: dječji vrtić na Trešnjevci (preimenovan 1992. godine u „Potočnica“), izviđački odred u osnovnoj školi Matija Gubec (preimenovan 1990-ih) i ulica u Podsusedu (preimenovana 1990-ih u Don Boscova). Njena bista nalazila se ispred dječjeg vrtića koji je nosio njeno ime, ali je uklonjena 1992. godine i spremljena u depo Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu. Njena fotografija nalazila se u osnovnoj školi „Matija Gubec“ u Podsusedu pokraj spomen ploče postavljene u čast bivših učenika – palih boraca i žrtava fašizma. Slika je uklonjena. 

Njeno ime se nalazi na dvije spomen ploče u Zagrebu: spomen ploči podignutoj u čast članovima Saveza bankovnih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika Jugoslavije koja se nalazi u zgradi u kojoj se sada nalazi Hrvatska narodna banka; i spomen ploči podignutoj u čast osamdeset osmero novinara i književnika, naučnih i javnih radnika poginulih u NOB–u koja se nalazi na zgradi Novinarskog doma.

 

OZREN NOVOSEL

(1913. – 1942.)

Rođen je 3. kolovoza 1913. u Slunju. Bio je liječnik u higijenskom zavodu u Zagrebu.

Bio je pripadnik revolucionarnog radničkog pokreta od 1930-ih godina i jedan od istaknutih studenata komunista na Zagrebačkom sveučilištu. Bio je član SKOJ-a od 1933., a član KPJ od 1936. godine. Jedan je od organizatora prvih grupa studenata marksista na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1933./1934. godine. Surađivao je na brošuri napredne srednjoškolske omladine “Studenti govore” pokrenute početkom veljače 1934. godine. Od 1934. do 1935. godine radio je u Tehnici PK SKOJ-a za Hrvatsku. Bio je zadužen za održavanje veza sa članovima SKOJ-a izvan zemlje.

Nakon ubojstva Krste Ljubičića, 1937. godine, prisustvovao je s tridesetoricom studenata komunista Zagrebačkog sveučilišta savjetovanju u studentskom udruženju “Svjetlost”  na kojem je formiran Akcioni odbor hrvatskih studenata ljevičara.

Bio je član partijske ćelije, 1940. godine, na Medicinskom fakultetu, a od 1941. godine bio je član ilegalne ćelije intelektualaca zajedno s Božidarom Adžijom, Mladenom Ivekovićem i drugima. Pripadao je grupi liječnika preko kojih je skupljan sanitetski materijal i prilozi za Narodnu pomoć.

Nakon okupacije zemlje, zajedno s dr. Antonom Lončarić i Vlastom Cvelić radio je za potrebe NOP-a u ilegalnoj ambulanti na Livadarskom odvojku 3 u Zagrebu.

Uhićen je u rujnu 1941. godine zbog komunističke djelatnosti, a 25. veljače 1942. interniran je u Jasenovac. 

Ubijen je u Jasenovcu u studenom 1942. godine.

BORIS HANŽEKOVIĆ

(1916. – 1945.)

Boris Hanžeković rođen je 10. listopada 1916. godine u Slavonskoj Požegi. Njegov otac Marijan, državni činovnik, veliki ljubitelj prirode i sporta, tu je ljubav prenio na svoju djecu. Godine 1926.  s obitelj seli u Karlovac, a potom u Zagreb gdje Boris nastavlja svoje školovanje i bavljenje sportom.

Počinje se intenzivnije baviti atletikom u atletskom klubu zagrebačke Concordije koja je uz HAŠK bila jedan od najsvestranijih klubova u tadašnjoj Jugoslaviji. Atletska sekcija bila je izuzetno uspješna, a dio tog uspjeha je i razvoj rekorda utrke na 110 m s preponama. Borisovi srednjoškolski sportski uspjesi svjedoče o velikom potencijalu koji će se potvrditi u narednim godinama. 

Godine 1936. na 11. Olimpijskim igrama u Berlinu gdje sudjeluje samo kao promatrač s grupom omladinaca iz Jugoslavije, dolazi u bliži doticaj s atletikom i svjetski poznatim atletičarima, posebno s Amerikancima preponašima. 

Nakon završene gimnazije upisuje na Zagrebačkom sveučilištu studij prava. Nastavlja sa sportom,  postaje član seniorske reprezentacije Jugoslavije. Trenira i napreduje u atletskoj disciplini – utrka 110 m s preponama. Sve češće nastupa za državnu reprezentaciju Jugoslavije gdje trči svoju omiljenu disciplinu – utrku na 110 m s preponama, ali osim toga sudjeluje i u štafeti 4×400 m.

Na Balkanskim igrama 1938. godine, pobjeđuje tadašnjeg grčkog favorita Hristosa Mantikasa koji je bio među najbržim atletičarima svijeta. Ponesen podrškom publike Boris je prvi došao na cilj i postavio novi jugoslavenski rekord u disciplini 110 m s preponama koji je ostao neoboren sljedećih 14 godina.

U ratnim godinama napušta sport, posvećuje se završetku studija. Pozvan je u reprezentaciju NDH, međutim, odbio je nastupati za njih. Kao antifašist ilegalno surađuje s Narodnooslobodilačkim pokretom u Zagrebu. U lipnju 1944. godine uhićuje ga ustaška policija zbog prikupljanja „crvene pomoći“ i suradnje s partizanima. Odveden je u zloglasni zatvor na Savskoj cesti, a u listopadu je prebačen u logor Jasenovac u kojem je  proveo sedam dugih mjeseci, sve do zadnjeg dana postojanja logora. 

Nakon savezničkih bombardiranja jasenovačkih logora u ožujku i travnju 1945., Maks Luburić je naredio potpunu eliminaciju logora Jasenovac: preostalih zatočenika, uništenje logorske arhive i objekata te mjesta Jasenovac. Logoraši su shvatili da mogu birati između izvjesne smrti i neizvjesnog pokušaja proboja. Dok su logorom odjekivale eksplozije, nekoliko desetaka zatočenika dogovorili su se o pokušaju proboja iz logora.

U kišovito nedjeljno jutro 22. travnja 1945. godine, na povik Ante Bakotića: “Naprijed drugovi”, oko 600 zatočenika pojurilo je prema 150 metara udaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida svakim je trenom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Od njih 600, proboj su preživjela 92 zatočenika. Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Među njima bio je i atletičar Boris Hanžeković koji je to jutro trčao svoju zadnju utrku, a nadohvat sigurnog zaklona pogodio ga je smrtonosni hitac. 

MARIJAN KRAJAČIĆ

(1905. – 1941.)

Rođen 18. studenog 1905. godine u Velikoj Gorici. Odrastao je u obitelji učitelja Ljudevita Krajačića, koji je bio dugogodišnji suradnik tadašnjih hrvatskih časopisa za kulturu.

Kao srednjoškolac je s braćom Kavurić osnovao društvo koje je izdavalo časopis „Kronika“ u kojemu su bilježili svoje aktivnosti i objavljivali svoje prve literarne pokušaje. K tome, Marijan se aktivno počeo baviti atletikom. 

Za vrijeme studija arhitekture u Pragu kretao se u društvu marksista i postao član Komunističke partije. Nakon protjerivanja iz Praga, politički je djelovao među studentima i radnicima u Austriji, Belgiji, Francuskoj i Njemačkoj te po specijalnim zadacima odlazio u Grčku i Jugoslaviju. Kao dobrovoljac u Španjolskom građanskom ratu, dva puta je teško ranjen i potom evakuiran u Pariz. 

Po povratku u Zagreb 1939. godine izabran je u članstvo Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Zbog toga je u nekoliko navrata zatvaran. Nakon posljednjeg, trećeg hapšenja upućen je u rujnu 1940. godine u Lepoglavu. Preko logora u Jastrebarskom, Jadovnom, Danice u Koprivnici i zatvora u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu, ustaše su Marijana Krajačića s grupom interniraca 18. prosinca 1941. godine deportirale u logor Jasenovac, a zatim u siječnju 1942. godine prebacile u Staru Gradišku. 

Dvadeset zatočenika, Hrvata iz K nastambe, ustaše su zatvorile u “ćeliju smrti”. Zabranjeno im je primanje hrane i vode. Ova je ćelija bila pod osobitom ustaškom stražom. Danju i noću čulo se jedva čujno traženje vode. Zatvorenici su padali u agoniju i umirali jedan po jedan. Povremeno, ustaše su na saslušanja izvlačile neke od njih. Koliko je dugo izdržao Marijan Krajačić, ne zna se. Prema nekim indicijama umro je nakon 32 dana provedena u ćeliji. Službeno je kao datum njegove smrti naveden 18. travnja 1942. godine.

 

VJEĆESLAV CVETKO

(1909. – 1942.)

Rođen je 22. ožujka 1909. godine u Zagrebu. U napredni radnički pokret uključio se u Zagrebu neposredno nakon završetka naukovanja za trgovačkog pomoćnika. Neko vrijeme radio je u Zagrebu u prodavaonici živežnih namirnica, a zatim, 1932. godine, otišao je u Tuzlu. Na služenje vojnog roka otišao je 1935. godine. Vojni rok je odslužio u artiljeriji. U Zagreb se vratio 1936. godine, ali nakon kratkog vremena otišao je u Španjolsku kao dobrovoljac u internacionalnim brigadama.

Nakon odlaska iz Španjolske Cvetko je u Francuskoj zatvoren u koncentracijski logor Gurs gdje mu je održano suđenje. Presuda je glasila 6 mjeseci zatvora. Po izdržanoj kazni otišao je u Marseilles, a s obzirom da je Cvetko već jednom prilikom protjeran iz Francuske, te da ne bi bio automatski repatriran u Jugoslaviju, što je ujedno značilo da bi bio izručen jugoslavenskoj policiji, javio se kao dobrovoljac za rad u Njemačkoj, budući da je iz Njemačke bilo mnogo lakše organizirati njihov povratak.

Početkom lipnja 1941. godine Cvetko je pobjegao iz Njemačke i vratio se u zemlju. Prešavši okupiranu Sloveniju našao se na granici NDH. Odmah po povratku u Zagreb uključio se u rad partijske organizacije. Jedan od glavnih zadataka partijske organizacije u Zagrebu bio je organizirati prebacivanje „Španaca“ koji su se nalazili na radu u Njemačkoj nazad u zemlju. 

Tako su u srpnju i kolovozu 1941. godine svakog vikenda stizale grupe bivših španjolskih dobrovoljaca. U Zagrebu su smješteni i dalje upućivani prema rasporedu. Taj je kanal radio sve do sredine 1942. godine, a da niti jedan od dobrovoljaca iz Španjolske nije pao u ruke ustaša.

Nakon uspješno izvršenog tog zadatka otišao je krajem kolovoza 1941. godine u partizane. Neposredno nakon formiranja odreda „Matija Gubec“ na Žumberku u kolovozu 1941. godine preuzeo je dužnost komandira. Dana 6. rujna 1941. odred je u zasjedi u blizini Slavetića napao ustašku patrolu. Slijedećeg dana, 7. rujna, ustaše su nastupili s jačim snagama, a Vjećeslav Cvetko ranjen je i zarobljen. Odveden je u Jastrebarsko gdje je podvrgnut teškim mukama. Cvetko ne samo što nije odao svoje drugove, nego nije čak htio reći svoje ime, tako da su ga ustaše vodili pod imenom Kale.

Ustaše su ga prebacile u Zagreb i u listopadu 1941. godine Vjećeslav Cvetko izveden je pred prijeki sud. Suđenje je trajalo tri dana – presuda strijeljanje. 

Cvetko, pod imenom Kale, ubijen je 20.11.1941. u Dotrščini.

Pokopan je u Rakovom Potoku, ali njegovo tijelo nikada nije pronađeno. 

Za narodnog heroja proglašen je 16. srpnja 1951. godine.

 

ALBIN KOVAČIĆ

(1922. – 1942.)

Albin Kovačić rođen je 15. prosinca 1922. godine u Podsusedu u obitelji Josipa i Ane rođene Majerić. Njegovi roditelji rođeni su u Trsteniku kraj Marije Gorice. Albinov otac, prije Prvog svjetskog rata, otišao je na rad u Ameriku gdje je naučio raditi s dinamitom i eksplozivom. Nakon povratka iz Amerike oženio se s Anom Majerić i doselili su se u Jagodišće kod Podsuseda. 

U revolucionarni radnički pokret Albin Kovačić, radnik tvornice cementa u Podsusedu, uključio se u predvečerje Drugog svjetskog rata, 1939. godine. Iste godine postao član je SKOJ-a. 

Albin se istaknuo kao sposoban omladinac pa je brzo dobio odgovorne dužnosti. Početkom 1941. godine izabran je za sekretara novoosnovanog općinskog komiteta SKOJ-a za Zaprešić i Brdovečko prigorje. Iste godine izabran je za člana Okružnog komiteta SKOJ-a Zagreb, s područja Zagorja (Stubica i Zaprešić). 

Albin se uključio u pripreme za ustanak radeći na mnogim odgovornim zadacima pokazujući političku zrelost i odanost Partiji. Kao član Partije okupio je oko sebe omladince s kojima je radio na skupljanju oružja za predstojeću borbu. Prvih dana nakon okupacije skupljao je oružje koje su vojnici poražene vojske Kraljevine Jugoslavije odbacivali u bijegu na svakom koraku. Najveće skladište oružja bilo je upravo kod njega.

Prva diverzantska akcija koju je izveo Albin bila je ujedno i prva diverzantska akcija u Hrvatskoj čime je u povijest ušao kao prvi diverzant. U ranim jutarnjim satima 29. lipnja 1941. godine oko 4:50 sati grupa je u Podsusedu kod tvornice cementa pucala na brzojavne veze iz pušaka i uništila dvadeset izolatora i žica. 

Nova akcija koju je smislio početkom rujna bila je i najveća. Tvornica cementa u Podsusedu – „Croatia“ radila je isključivo za Nijemce, a za vrijeme okupacije zapošljavala je oko 600 radnika. Kako je Albin poznavao tvornicu cementa, na partijskom sastanku odlučeno je da se tvornica onesposobi za daljnji rad. Dogovorio se s nekim radnicima da mu omoguće prilazak do glavnih postrojenja. Albin je 12. rujna pripremio eksploziv i došuljao se do vagoneta koji su dopremali sirovi materijal u peći. Legao je u vagonet i neopažen stigao zajedno s eksplozivom u glavni dio tvornice. Postavio je eksploziv u glavni pogonski kotao, namjestio upaljač i brzo se udaljio. Uspio je neopaženo izaći iz tvornice jer je dobro poznavao svako mjesto. Nedugo zatim začula se eksplozija. 

Početkom prosinca 1941. godine došlo je do brojnih uhićenja. Tako je 6. prosinca uhićen s jednom grupom i Albin Kovačić. Prilikom uhićenja pokušao je pobjeći, ali su ga ustaše uhvatile. Odveden je u zatvor u Petrinjskoj ulici gdje je izdržao velike muke i ništa nije priznao. 

Suđenje mu je održano 2. lipnja 1942. godine. Osuđen je na smrt.

Dana 12. lipnja 1942. godine u Dotrščini, strijeljan je Albin Kovačić.

VOJISLAV AVRAMOVIĆ

(1917. – 1943.)

Rođen 26. srpnja 1917. godine u selu Radasilje kod Glamoča u obitelji Simeona i Teodore Avramović. Od 1938. godine živio u Zagrebu gdje je radio kao pekarski pomoćnik u radnji Antuna Karabajića. Kao član URSS-a uoči rata surađivao s Josipom Krašom i drugim istaknutim SKOJ-evcima i komunistima, a po uspostavi ustaške vlasti aktivno radio za NOP kao član 6. ulične ćelije III zagrebačkog rajona. Uhićen je 17. studenog 1942. od strane ustaškog redarstva u gostionici „Kršna Lika“ koja se nalazila na uglu Zvonimirove i Harambašićeve ulice. Navodno je prijavljen od strane vlasnika objekta kojemu nije želio posuditi izvjesnu svotu novca. Prvo je zatvoren osam dana na Trgu N i potom prebačen u Savsku odakle je s presudom na tri godine prisilnog boravka u logoru 26. prosinca 1942. upućen u Jasenovac. Ondje je likvidiran 15. studenog 1943. godine.

MILKA BOŽIĆ

(1884. - 1942.)

Rođena je 1884. ili 1890. godine u mjestu Velika Pisanica kod Grubišnog Polja. Zajedno sa suprugom Đurom Božićem i sinom Petrom živjela je u Zagrebu. Od lipnja 1941. bila zajedno sa suprugom u zatvoru na Savskoj cesti pod optužbom za suradnju s komunistima i prenošenje ilegalne pošte u Beograd. U jesen iste godine Đuro je odveden na stratište u Dotrščini i ondje pogubljen, dok je Milka odvedena u Jasenovac gdje joj se 1942. godine izgubio svaki trag.

FRIEDERIKA HIRSCHLER

(1865. – 1943.)

Friederika Hirschler (rođ. Schwartz) rođena je 13.10.1865. u mjestu Hlebine kod Koprivnice. S roditeljima Davidom i Theresijom Schwartz i svojom obitelji Hirschler, 1911. godine doselila se u Zagreb. Sa suprugom Mosesom i njihovo šestero djece u živjela je u Mrazovićevoj 4. Odvedena je u zatvor u Savskoj ulici gdje je ubijena 4.5.1943. godine.

LJUBOMIR TOMIĆ

(1904. - 1942.)

Rođen je 15. travnja 1904. godine u mjestu Donje Vodičevo kod Bosanskog Novog u obitelji Gligorija i Jovanke rođ. Bera. Zajedno sa suprugom Dragicom rođ. Brdar te djecom Božom i Ljubicom živio je uoči izbijanja rata u Zagrebu gdje je namješten kao pregledač kola na željeznici. Uhapšen je 1. veljače 1942. godine radi sumnje u umiješanost u jednu partizansku diverziju ali je nakon mjesec dana prvo pušten na slobodu te ponovno uhićen i odveden u jasenovački logor. Ubijen je iste godine u logoru Ciglana ili Stara Gradiška.

MOSES (MOJSIJE) HIRSCHLER

(1858. – 1942.)

Rođen je 5.11.1858. u Koprivnici, u obitelji Alberta i Rejzi Hirschler. Sa suprugom Friederikom  (rođ. Schwartz), tri sina i tri kćerke 1911. godine doselio se u Zagreb gdje je kupio stambenu zgradu u Mrazovićevoj 4 u kojoj su stanovali. Bio je suvlasnik tvornice konca i pletionicu vunene robe na Lašćini  te trgovine sa štofovima i pozamanterijom „Braća Hirschler“ koju su vodili tri njegova sina. 1941. odveden je u zatvor u Savskoj ulici gdje je umro 1942. godine od posljedica zlostavljanja.

VILIM KERŠNER

(1882. – 1942.)

Rođen je 15.11.1882. u mjestu Lacići kod Donjeg Miholjca. Roditelji Eduard Keršner i Karolina Keršner (rođ. Engel) imali su trgovinu s mješovitom robom u Donjem Miholjcu. 1935. godine Vilim je s obitelji, ženom Milkom (rođ. Hirschler), dva sina Arturom i Otom, doselio u Zagreb. Radio je kao trgovački pomoćnik u trgovini „Braće Hirschler“. 1941. godine uhićen je i odveden u Jasenovac gdje je 1942. ubijen.

ŠTEFA KATZ rođ. WEINBERGER

(1899. - 1945.)

Štefa/Štefanija Weinberger ud. Katz, druga po rođenju od pet sestara Weinberger roditelja Gustava i Hermine Weinberger, rođena je u Sesvetama 20. kolovoza 1900., a svaki trag joj se gubi u logoru Bergen-Belsen 1945. godine, nakon što je onamo dospjela deportacijom iz Auschwitza.

Uhićena je sa suprugom Vladkom Katzom (rođen u Križevcima 1892. godine) jedne noći 1941. godine u Novom Vinodolskom gdje su imali u zakupu jednu vilu preuređenu u hotel. Prije toga živjeli su u Crikvenici gdje su se također bavili ugostiteljstvom. Bili su internirani u više talijanskih fašističkih logora u Primorju, među kojima pouzdano i u koncentracijski logor Kampor na Rabu.

Prema jednom privatnom pismenom svjedočanstvu supružnici su zajedno deportirani u Auschwitz 3. kolovoza 1944. (ne spominje se odakle), a u logor smrti stigli su 17. kolovoza iste godine. To je, naime, svjedočanstvo gospođe Grinbaum Hus, koja se dopisnicom sa zaglavljem Bomboniera Pischinger na ime Hermine Graf na adresu u Sesvete javila iz Osijeka 17. lipnja 1946. Ona izravno izvješćuje da je Štefa bila u Auschwitzu odmah razvrstana za prisilni rad s još šest žena, dok joj je suprug Vladko Katz odmah po dolasku predodređen za likvidaciju u plinskim komorama. U Auschwitzu je Štefa ostala do 28. listopada odakle je potom deportirana za Bergen-Belsen. U Bergen Belsenu je gospođa Grinbaum Hus ostala do 15. prosinca, kada je transportirana za drugu destinaciju (ne izjašnjava se koju), dok je Štefa, prema njenom svjedočanstvu, ostala u Bergen-Belsenu i više o njoj nije nikad ništa doznalo. Na dopisnici Štefinoj majci piše samo: “Tako sam od nje rastala, ona ostala tamo, i dalje neznam ništa od njen sudbina, ali dok sam ja bila snjom bila zdrava i dobro raspoloženju, opće bila jedna sjajna žena. – Bog da da bude istina da onda je u Francusko.” Govori se u obitelji da je jedna druga preživjela logorašica usmeno priopćila majci Hermini nakon rata kako ju je vidjela smrznute noge u dubokom snijegu u koloni smrti pri evakuaciji Bergen-Belsena.

Status i privatni život: udata za Vladka Katza, bez djece, kao djevojka je u domu u Sesvetama privatno učila violinu i završila Ženski licej i prvu gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu.

Bilješke sastavila: Suzana Glavaš Weinberger

DRAGA WEINBERGER

(1899. - 1945.)

Dr. med. Draga/Dragica Weinberger bila je najstarija od pet kćeri trgovca i poduzetnika Augustina/Gustava Weinbergera (Sveta Helena-Miholanec, Koprivničko-križevačka županija, 27.9.1868. – Sesvete kraj Zagreba, 21.9.1917.) i Hermine Weinberger rođene Graf (Krapinske toplice, 3.12.1880. – Zagreb 18.2.1948.). Rodila se u Sesvetama kraj Zagreba 8. veljače 1899., a ubijena je u logoru smrti Jasenovac 1945. godine pri likvidaciji logora.

Po završetku Ženskog liceja i prve gornjogradske gimnazije u Zagrebu upisala se na Medicinski fakultet na Karlovom sveučilištu u Pragu odakle se ubrzo prebacila na Medicinski fakultet u Beču, gdje je diplomirala 1926. godine.

Po povratku u domovinu, s datumom 19. kolovoza 1926., “postavljena je za liječnika-stažista” u bivšoj Općoj Javnoj Zakladnoj Bolnici u Zagrebu (1926.-28.) gdje je potom specijalizira ortopedsku kirurgiju u bivšoj Ortopedskoj bolnici Sveti Duh, te ubrzo izabrana za asistenta primarijusa Ferde Grospića pri istoj bolnici na Svetom Duhu.

Civilni status i privatni život: neudata, odlično je svirala klavir i pjevala u zboru Židovske općine Zagreb, odlazila je često sa sestrom Štefom na Plitvice, družila se u Sesvetama i na Plitvicama s pjesnikom Dragutinom Domjanićem (prijateljstvo seže još u godine Prvog svjetskog rata). Tijekom tridesetih godina pohađala je zagrebački salon ljevičarskih intelektualaca Vere Erlich i liječnika Bene Steina zajedno s prijateljicom dr. Marijom Vinski (rođ. Marjem Hollinger) i književnikom Augustom Cesarcem.

Hitnom uredbom Ministarstva zdravstva NDH iz srpnja 1941. godine, upućenom Židovskom odsjeku Ravnateljstva ustaškog redarstva, ustaški je režim želio konsolidirati liječenje sifilisa u Bosni i Hercegovini organiziranom ucjenom židovskih liječnika. Tako je i Draga, po nalogu ministra zdravstva NDH, dr. Petriću, dana 4. rujna 1941., upućena na prisilan rad u Zavod za suzbijanje endemijskog sifilisa u Banja Luci.

Pouzdano se zna da je radila kao liječnik u Ambulanti u Srnicama Donjim kod Gradačca u Bosni (u lokalnim povijesnim dokumentima vodi se samo kao Dr. Veinberger, sa V). Ondje se i teško razboljela od tifusa, što je potvrđeno službenim dopisom poslanim iz Ambulante za suzbijanje endemijskog sifilisa u Gradačcu, dana 26. srpnja 1942., na adresu Beti Stibilj u Sesvete (najmlađe od pet sestara Weinberger, moje bake). U dopisu se izvješćuje o “bolesti gđe Dr. Drage Weinberger iz Srnica” te se priopćava da je “gđa Dr. Weinberger 13. srpnja ov. mj. oboljela te da se posumnjalo u tifus zbog čega je 16. ov. mj. dopremljena ovamo, a dne 17. ov. mj. automobilom prevezena u Zarazno odjeljenje Zakladne bolnice u Osijeku”, gdje je Primarius Odjeljenja bio Dr. Mihaljević, “školski drug gđe Dr. Weinberger, pa je ona željela poći k njemu.” U istom dopisu stoji dalje da je “G. Dr. Mihaljević potvrdio da gđa Dr. Weinberger ima stvarno tifus-pjegavac, te da je slučaj teže prirode, no ne može još reći nikakvu prognozu.” Dopis je potpisala za Ambulantu Gradačac Dr. Regina Atias.

Ne zna se kada je točno premještena na rad u Zenicu (vjerojatno 1943.), gdje se u Ambulanti za suzbijanje endemijskog sifilisa Zenica, prema dokumentu njene “Platežne knjižice” s datumom i žigom, vodi kao zaposlena do 30. rujna 1944. U Zenici je uhićena na bojnom polju kamo je noću na konju potajno odlazila liječiti partizane, a za što ju je navodno prijavio neki mladić koji ju je poznavao, te su je stoga “koncem 1944. ustaške vlasti odvele u koncentracioni logor u Jasenovcu”, svjedočanstvo prema dopisu Gradskog narodnog odbora u Zenici s datumom 25. XII 1945. i potpisom Dr. Asko Borić, upućenim majci Hermini kao odgovor na njezin upit o sudbini kćeri. Taj službeni podatak o datumu uhićenja Dr. Drage Weinberger mora da ipak nije ispravan jer se kod nasljednika čuva original njezine dopisnice s potpisom i datumom 23. siječnja 1944. Zadnji pouzdani podatak o javljanju iz Jasenovca dopisnicom obitelji sestre Erne nosi datum 24. ožujka 1945.

Priznanje post mortem: Spomenica za vječnu uspomenu i slavu / palih boraca Narodnooslobodilačkog rata / na prijedlog / Saveza boraca Narodnooslobodilačkog rata / Ministarstvo narodne obrane / Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije / izdaje ovu spomenicu za / Dragica Vajnberger / koji odazivajući se pozivu Komunističke partije / Jugoslavije, u borbi protiv fašističkih / okupatora i njihovih domaćih najamnika / položio svoj život / za slobodu i nezavisnost / za bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije / za vlast radnog naroda i pobjedu / narodne revolucije / Vječna slava palom narodnom borcu! Br. Spomenice: 237978 – Dano u Beogradu 29 novembra 1950. / Savez boraca Narodnooslobodilačkog rata Sekretar (vlast. Potpis), žigovi, Ministar narodne obrane Vrhovi komandant Jugoslavenske armije (vlast. Potpis Josip Broz Tito).

Bilješke sastavila: Suzana Glavaš Weinberger

STEVAN GALOGAŽA

(1893. - 1944.)

Stevan Galogaža rođen je u Ponikvarima kraj Topuskoga, 20.2.1893. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, Karlovcu, Petrinji, Osijeku i Beogradu. Zbog sumnje da je sudjelovao u atentatu na bana Cuvaja 1912. izveden je pred sud te isključen iz škole. Kao pripadnik srpske vojske, kojoj se 1914. priključio, nakon povlačenja preko Albanije dolazi u Francusku, gdje nastavlja školovanje, 1916. maturira u Grenobleu, a zatim 1916.–1919. studira pravo u Parizu. Vrativši se u Zagreb, radi kao novinar (Pokret, Novosti) i započinje književnu karijeru. Od 1912. surađivao je u najvažnijim listovima i časopisima, pokrenuo i uređivao Kritiku, Literaturu i Književni suvremenik. 1933. osnovao je i uređivao Naučnu biblioteku. Kao istaknuti komunist tiskao je djela Marxa, Engelsa i Lenjina, a objavio je manifeste protiv rata i imperijalizma te se zauzimao za amnestiju političkih zatvorenika. Najistaknutija djela su mu: Čudne siluete (1927.), Novele (1931.), Sabrani spisi (I–II, 1939). Godine 1941. sakrio se u duševnu bolnicu Vrapče gdje je boravio sve do rujna ili listopada 1944. godine. Tada ustaše iz bolnice odvode veću grupu ljudi među kojima je i Galogaža koji je deportiran u Jasenovac i vrlo brzo ubijen.

SVETOZAR MILINOV

(1869. - 1941.)

Rođen 1869. godine, Svetozar Milinov već se u ranoj mladosti počeo baviti trgovinom sirovinama za tekstilnu industriju, a do početka 20. stoljeća proširio je svoj poslovni krug tako da je slovio za jednog od najuglednijih i najsposobnijih veletrgovaca suknom na području grada Zagreba i njegove šire okolice. Bio je prokurist trgovačke firme “Nikolić P.”, a nakon smrti vlasnika Petra Nikolića 1907. Milinov ju preuzima od njegove udovice Anke. Sjedište firme bilo je u Ilici 2, a 1930. njen naziv je promijenjen iz “Nikolić P.” u “Milinov S.”.

Na uglu Trga bana Jelačića i Gajeve ulice izgradio je Hotel Milinov. Na tom je mjestu bila Kuća Hatz, u vlasništvu također ugledne trgovačke obitelji. Nju Milinov kupuje, ruši i po projektu Dionisa Sunka i Rudolfa Jungmana gradi hotel koji je otvoren 1930. godine. Hotel je imao 96 soba i 134 kreveta, dva restorana. U prizemlju je bila Milinovljeva trgovina. Godine 1940. Hotel Milinov kupila je Dubrovačka plovidba i preimenovala ga u Hotel Dubrovnik. Odmah po uspostavi NDH, ustaška vlast započela je s maltretiranjem obitelji Milinov, kao uostalom i velikog dijela ostalog srpskog stanovništva. Već 5.7.1941. godine tada 71-godišnji Svetozar sa 67-godišnjom suprugom Milicom, kao i sva četvorica njegovih sinova, Đorđe, Kosta, Nikola i Vojislav, bili su uhićeni uz obećanje da će biti deportirani u Srbiju. No, dan kasnije otpremljeni su u drugom pravcu, postavši tako jedne od prvih žrtava ustaškog kompleksa likvidacijskih logora Gospić-Jadovno-Pag. U Gospić, kao prvu postaju logorskog kompleksa u kojoj se odlučivalo koji će zatvorenici biti odvezeni u Jadovno, a koji na Pag, u Slanu i Metajnu, dovezeni su zajedno, a potom su razdvojeni. Svetozar i njegovi sinovi prebačeni su na Velebit, u Jadovno, gdje su ubijeni, dok je Milica odvedena u logor Slana na otoku Pagu gdje je isto tako mučena i ubijena. Točni datumi smrti su nepoznati, no pretpostavlja se da su likvidirani u kolovozu 1941. godine.

DUŠAN ZELENBABA

(1912. - 1941.)

Rođen je u Golubiću 1.7.1912. godine od oca Todora i majke Ane rođene Kesić. Bio je kuhar u Hotelu Esplanade. Uhićen je 27. svibnja 1941. godine pod optužbom da je 26.5.1941. na Kupskoj cesti ispalio nekoliko hitaca protiv ustaške ophodnje. Osuđen je na smrt i streljan u Dotrščini 30. svibnja 1941. Pretpostavlja se da je Dušan prva žrtva strijeljanja na Dotrščini.

LJUBICA ŽANKO

(1903. - 1941.)

Rođena je 13. ožujka 1903. godine u Beogradu u obitelji Petra Štefanovića i Perside rođ. Popović. Zajedno sa suprugom Krunoslavom Žankom, novinarom i istaknutim revolucionarom, rođenim 1889. u Sinju u Dalmaciji, živjela je u Zagrebu gdje je uhićena 4.12.1941. godine i s presudom na tri godine zatočenja odvedena je u logor Jasenovac. Ondje je likvidirana krajem iste godine.

RADOVAN ZAKLAN

(1907. - 1942.)

Rođen je 5. svibnja 1907. godine u selu Trnava kod Nove Gradiške u obitelji Spasoja i Vasilije Zaklan. Kao postolarski pomoćnik radio u Zagrebu gdje je živio zajedno sa suprugom Sabinom i djecom Brankom i Nevenkom. Bio je predratni komunist i član društva „Prijatelj prirode“ te aktivist NOP-a od prvih dana ustanka. Uhapšen je 13. rujna 1941. i preko zatvora u Đorđićevoj 24. listopada iste godine odveden u Jasenovac i potom u Staru Gradišku. Ondje je likvidiran u toku 1942. godine.

MILAN MILOŠEVIĆ

(1906. - 1941.)

Milan je rođen 13. siječnja 1906. u Zagrebu u obitelji Dušana i Ane rođ. Golubić, no obitelj se poslije njegovog rođenja preselila u Rijeku koja je u to vrijeme bila pod ugarskom upravom. Pohađao je petogodišnju mađarsku pučku školu, a potom je izučio krojački zanat kod majstora Vitorija Rosslata što mu je omogućilo da dobro svlada mađarski i talijanski jezik kojima se aktivno služio. Nakon odsluženja vojnog roka došao je u Zagreb gdje se 3. srpnja 1929. zaposlio u ZET-u kao kondukter. Otpušten je iz službe 4. svibnja 1940., kao i vozač Jakša Dugandžić, kondukter Rastislav Buterin i bravar Ivan Popravak, zbog komunističke djelatnosti i sudjelovanja u organizaciji štrajkova tramvajskih radnika. Uspostavom ustaške vlasti uhapšen je i zatvoren u Petrinjskoj ulici i na Savskoj cesti te 8. rujna 1941. deportiran u Jasenovac. Ubijen je srpnja 1942. u logoru Stara Gradiška.

VOJISLAV – VOJIN ĆUĆUZ

(1915. - 1944.)

Rođen je 1915. godine u Donjim Peuljama kod Bosanskog Grahova. Radio je kao kovač u odjelu montaže Radionice državnih željeznica u Zagrebu (danas TŽV „Gredelj“). Bio je član Komunističke partije i aktivist NOP-a. Uhićen je 2. travnja 1942. godine zbog raspačavanja ilegalnih tiskovina i davanja novčane pomoći za partizane te je proslijeđen u logor Stara Gradiška. Od tamo se javljao roditeljima, koji su tada živjeli u Sarajevu, sve do konca 1943. godine. Ubijen je u listopadu 1944. godine prilikom pokušaja bijega iz logora. Zajedno s njim likvidiran je i radni kolega Zvonimir Kovaček, dok je ing. Emerik Blum bio jedini preživjeli iz grupe. Ovaj događaj ekraniziran je u igranom filmu „Crne ptice“ redatelja Eduarda Galića iz 1967. godine.

ŽARKO JANKOVIĆ

(1909. - 1944.)

Rođen 11. kolovoza 1909. u Pakracu u trgovačkoj obitelji Vase i Dragice rođ. Mraović. Do početka Drugog svjetskog rata živio je u Zagrebu gdje je zaposlen kao činovnik u Prvoj hrvatskoj štedionici i Električnoj centrali. Bio je simpatizer KPJ i član SBOTIČ-a, a u njegovom stanu u Kučerinoj ulici održavani su ilegalni partijski sastanci. Uhapšen je 3. listopada 1941. kao aktivni suradnik NOP-a. Prošao je kroz zatvore na trgu N i Savskoj cesti odakle je 13. studenog 1941. zajedno s još 13 zatvorenika deportiran u Jasenovac. Početkom 1943. dobio je status tzv. slobodnjaka što mu je davalo mogućnost slobodnog kretanja po logoru i mjestu Jasenovac. Zajedno s njim u logoru je bila i supruga Anita-Anka rođ. Brozović koja je zahvaljujući intervenciji dr. Marina Jurčeva, liječnika u ustaškoj bolnici u Jasenovcu, u visokoj trudnoći prebačena u bolnicu u Zagreb. Ondje je 13. lipnja 1944. rodila sina Dražena koji nažalost nikada neće vidjeti oca. Žarko je obješen u Jasenovcu 21. rujna 1944., u mjestu Jasenovac, zbog sudjelovanja u organizaciji bijega zatočenika iz logora Jasenovac (skupina dr. Mila Boškovića). Zajedno s njim stradao je i dr. Jurčev sa suprugom Marijom. Anita i Dražen su život nakon rata nastavili u Zagrebu. Dražen je nakon završenog studija arhitekture stekao obitelj i bio zaposlen u Arhitektonskom birou “Plan” u Zagrebu.

RADE DURAKOVIĆ

(1878. - 1942.)

Rođen je 26. travnja 1878. godine u obitelji Lazara i Milice rođ. Mandić u mjestu Gornji Lapac ili Gajine kod Donjeg Lapca u Lici. Početak Drugog svjetskog rata zatekao ga je u Zagrebu gdje je provodio umirovljeničke dane živio zajedno sa suprugom Marijom rođ. Muljačić i sinom Srđanom, po struci činovnikom. Uhapšen je zajedno sa sinom 31. prosinca 1941. ili 1. siječnja 1942. godine te su preko jednog od zagrebačkih zatvora početkom 1942. upućeni u Jasenovac gdje su obojica izgubili živote. Rade je u Jasenovac dospio 25. veljače 1942. s presudom na dvije godine prisilnog boravka u logoru, dok datum Srđanovog upućivanja nije do u potpunosti poznat.

JANDRIJA ČORKOVIĆ

(1921. - 1941.)

Rođen je 25. siječnja 1921. godine u Žirovcu kod Dvora na Uni u obitelji Vasilija i Đurđije rođ. Drljača. Nakon završetka Učiteljske škole u Banja Luci 1940. godine upisuje studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Paralelno je radio i kao odgajatelj u tamošnjem Domu za gluhonijemu i slijepu djecu. Još za vrijeme školovanja u Banja Luci primljen je u članstvo SKOJ-a. Godine 1937. pokušao se priključiti borcima u građanskom ratu u Španjolskoj, ali je u Parizu uhićen i vraćen u Jugoslaviju. U Zagrebu je nastavio s aktivnostima zbog čega je već 1940. primljen u članstvo Komunističke partije. Po okupaciji je angažiran na osnivanju Prvog zagrebačkog partizanskog odreda. Kako je bio manje kompromitiran od ostalih članova odreda uspijeva se slobodnije kretati gradom, obavljati kurirske zadatke i prikupljati hranu, oružje i sanitetski materijal za potrebe odreda. Za vrijeme okršaja s oružnicima 18. kolovoza 1941. godine u šumi Divljači kod Novoselca, borci Zagrebačkog odreda počeli su se povlačiti prema Zagrebu. Čorković je tom prilikom ranjen i zarobljen. Prebačen je u zatvor u Savskoj cesti odakle je deportiran u Jasenovac u kojemu je likvidiran iste godine.

DUŠAN TRBOJEVIĆ

(1903. - 1942.)

Rođen je 26. lipnja 1903. godine u Senju. Radio je kao kovač u odjelu III – tokarnici i kovačnici Radionice državnih željeznica u Zagrebu. U radničkom pokretu aktivirao se još u međuratnom periodu. Ušao je u članstvo sindikata, a u članstvo SKOJ-a primljen je 1927. godine. Zbog sudjelovanja u štrajkovima uhićen je 1932. i 1933. godine. Uhićen je 23. rujna 1941. godine pod optužbom za suradnju s partizanima i odveden u zatvor u Zvonimirovoj ulici, a potom i u zatvor na Savskoj cesti odakle je 3. studenog deportiran u Jasenovac. Ondje je raspoređen na poslove vezane za proizvodnju cigle. Kako je zima 1941./1942. bila izuzetno hladna, uslijed teškog fizičkog rada koji se dijelom obavljao u hladnom jezeru, smrzavaju mu se prsti. Proglašen je nesposobnim za rad i likvidiran u siječnju 1942. godine. Prema iskazu preživjelog zatočenika Ivana Bezjaka, Trbojević je pronađen obješen u blizini jedne od logoraških baraka.

ILIJA SARAPA

(1880. - 1942.)

Rođen je 11. siječnja 1880. godine u selu Vlahović kod Gline u obitelji Stevana Sarape i Vasilije rođ. Mraković. Zajedno sa suprugom Terezijom i kćerkom Brankom živio u Zagrebu gdje je radio kao pekar. Bio je istaknuti radnički funkcioner u međuratnom periodu, član URSS-a i jedan od osnivača RKZ „Naprijed“ 1938. godine. Uhapšen je 24. listopada ili 31. prosinca 1941. te je upućen u zatvore na Trgu N i u Savskoj cesti. Od tamo je s presudom na dvije godine prisilnog boravka u logoru početkom 1942. upućen u Jasenovac gdje je likvidiran iste godine.

OLGA PAVLIČEVIĆ

(1902. - 1942.)

Rođena je 24. srpnja 1902. godine u Bratiškovcima kod Skradina u Dalmaciji u obitelji Bogdana i Danice rođ. Petranović. Zajedno sa suprugom Šimunom Pavličevićem živjela je u Zagrebu gdje je uhapšena krajem listopada 1941. godine i preko zatvora u Savskoj odvedena u logor. Ubijena je 30. ožujka 1942. godine u logoru Stara Gradiška.

DUŠAN NOVAKOVIĆ

(1912. - 1943.)

Rođen je 10. kolovoza 1912. u Slatini u Podravini u obitelji Petra i Jelene Novaković. Kao brijački pomoćnik živio u Zagrebu odakle se nakon uspostave ustaške vlasti vratio u rodni kraj. Ondje je uhapšen 30. listopada 1941. godine s većom grupom viđenijih Srba (Vlado Mišljenović, Milan Davidović, Savo Erkić itd.) i odveden u osječki zatvor. Od tamo je 21. studenog iste godine upućen u Jasenovac gdje je ostao na životu do 1943. Godine kada je likvidiran.

LJUBICA - LJUBA ĐURIĆ

(1914. - 1945.)

Rođena je 1914. godine u Donjem Javornju kod Dvora na Uni u obitelji Stevana i Kate Đurić. Zajedno s nevjenčanim suprugom Milanom Mihajlovićem živjela je u Zagrebu u Kupskoj ulici br. 19. Tijekom rata je u nekoliko navrata putovala iz Zagreba u rodno selo koje se nalazilo na oslobođenom partizanskom teritoriju. Po povratku s posljednjeg putovanja uhapšena je u svojoj kući 23. siječnja 1944. godine od strane ustaških agenata pod sumnjom održavanja veze s partizanskim ilegalcima. Odvedena je u zatvor u Đorđićevoj gdje je strahovito mučena i držana u samici. Potom je nakon četiri i pol mjeseca prebačena u zatvor u Savskoj gdje je osuđena na 6 mjeseci prisilnog boravka u logoru i 8. rujna 1944. upućena u Jasenovac. Ondje je ubijena 23. ožujka 1945. godine.

DANILO - DANE DREZGIĆ

(1906. - 1945.)

Sin Milana i Sofije rođ. Cajzl. Rođen je 15. veljače 1906. godine u mjestu Kozarac kod Prijedora. Kao inženjer/činovnik radio je u Direkciji Jugoslavenskih državnih željeznica i Ministarstvu prometa i javnih radova NDH u Zagrebu. U braku sa suprugom Milom imao je kćerku Nadeždu-Mašu. Zbog suradnje s NOP-om uhapšen je 14. rujna 1944. godine. Nakon istrage u zatvoru u Petrinjskoj ulici osuđen je na dvije godine prisilnog boravka u logoru te je 4. ili 5. listopada 1944. upućen u koncentracijski logor Jasenovac gdje je raspoređen u građevinsku grupu. Od tamo se posljednji put javio 23. ožujka 1945. godine. Pretpostavlja se da je likvidiran posljednjih dana postojanja logora (5. travnja1945.).

DRAGUTIN BROZ

(1912. – 1942.)

Rođen je 28. studenog 1912. u Kumrovcu, u obitelji Dragutina (Karleka) Broza.

Učio je strojobravarski zanat 1927. i 1928. godine u Zagrebu gdje je živio kod strica Josipa, a zatim kod strica Vjekoslava Broza. Radio je kao strojobravar u Zagrebu. Bio je predratni član URSS-a. U listopadu 1937. godine oženio se sa Ljubicom r. Zrnc. Nakon vjenčanja preselili su se u sobicu u Bosiljevskoj 40, a kasnije u Sokolgradsku 76. Za vrijeme okupacije radio je u poduzeću Ventilator. Tamo je došlo do provale u toku 1941. godine i svi iz radione su bili zatvoreni uključujući i njega. Pušten je iz zatvora među zadnjima. 

Početkom 1941. godine dobio je poziv za vojsku kao i njegov brat Franjo. Otišli su u Prvi zagorski partizanski odred. Bio je u grupi od 80 boraca koje su ustaše uhvatili kod Oroslavja. Nije jasno da li je i on uhvaćen ili se uspio probiti do Varaždina gdje je uhvaćen u travnju 1942.  

Bio je zatvoren u Varaždinu, a zatim je prebačen na Trg N pa u Savsku cestu i nakon kraćeg vremena u Jasenovac. Ubijen je u Jasenovcu 1942. godine.